Bilo je divno biti novinar

Moj novinarski zadatak ovaj put nije bio nimalo lak jer smo o Martini i Mati čuli samo riječi hvale. Evo što su rekli.
 

Prisjećanje uz stare fotografije

Martina: Završila sam Pravni fakultet prije godinu dana i od tada radim. Uskoro ću
polagati pravosudni ispit, nadam se prije ljeta. Radim u jednom odvjetničkom društvu u Zagrebu u staklenom neboderu na trećem katu. Ima nas oko 25-ero. Radimo od 0-24. Jako je zahtjevno. Jedna sam od mlađih, ali cjenjenijih.  Nema radnog vremena, npr., prije nekoliko dana ostala sam na poslu do 1 ujutro, no zato dobijem veću plaću.

Ni sama ne znam kako sam se odlučila za pravo. Kada sam završavala gimnaziju bila sam predsjednica razreda i tada sam se borila za prava učenika i zastupala ih. Tada se valjda rodila ta ljubav.

Htjela sam ići i na glumačku akademiju, ali jako ih malo primaju. Tada sam otišla na  ljetni seminar prava i odlučila da ću najprije upisati pravo. Mislila sam kada upišem 3. godinu,  paralelno ću upisati akademiju, a pravo završiti zbog financijske sigurnosti.

Na akademiju sam htjela ići za svoju dušu, jer  sam glumu jako voljela, to me ispunjavalo. Onda je pravo postalo prezahtjevno, nije bilo dana kada nisam učila i nisam imala vremena za akademiju, niti bilo kakav hobi. S vremenom su neki profesori spoznali moju sposobnost, vjerovali su u mene i tako me naprosto gurnuli ka pravu. 

Sada, kad su i moji šefovi jako zadovoljni mojim radom i smatraju da sam rođena za tu profesiju, sigurna sam da sam dobro odabrala. Ali ja i dalje u uredu kolegama glumim i pjevam. Volim to, to sam ja, to me ispunjava. Za mene se zna da kada radim, radim, a kada završim s poslom, dam si oduška i s guštom glumim i pjevam. Cilj mi je postati dobra odvjetnica.

Nakon jedanaest godina s prof. Slavicom Kovač

U osnovnoj sam školi bila novinarka zato što je profesorica Kovač u meni vidjela nekakav potencijal. Mislim da nitko s 13 godina ne može znati što želi, pa te uvijek netko iskusniji može usmjeriti na pravi put.  Ja sam uvijek htjela svašta, a ništa određeno, trebala sam nekoga da me usmjeri na pravi put.

Novinarstvo mi se odmah svidjelo. Vodila sam i školske priredbe i bila voditeljica svečanog otvorenja državne smotre LiDraNo '99, koji se održavao u Zadru.
Nikada nisam imala tremu, volim biti u središtu pozornosti, jednostavno sam voljela biti na pozornici. Voljela sam tu komunikaciju s publikom i prenošenje energije. To mi je bilo super.

Uredništvo 1. broja: Martina, Ana, prof. Slavica Kovač, Darko i Mate

Po čemu ću još pamtiti osnovnu školu?

Po predivnom intervjuu s Josipom Gendom, za 1. broj Koraka, po razgovoru s Enom Begović. Po svom literarnom radu Biti ili ne biti Melita Žganjer za koji sam bila nagrađena i na LiDraNu i na literarnom natječaju Narodnog lista. Kasnije sam ga izvodila kao monolog.

Nikad neću zaboraviti kako smo kao novinari pratili događanja na državnoj smotri LiDraNo '99 i pisali članke za Bilten. S koliko smo ljubavi i odgovornosti to radili.

Najdraži su mi predmeti bili hrvatski jezik i strani jezici. Učila sam engleski, talijanski, kasnije francuski i njemački. Voljela sam gramatiku i danas sam vrlo ponosna na svoju pismenost. To mi puno pomaže u poslu. Drago mi je kada me netko od šefova zamoli da mu lektoriram nekakav dopis bilo na hrvatskom ili nekom drugom jeziku. Meni je to jako velik kompliment.

Diploma za 1. broj Koraka

Mate: Ja sam student  Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji lagano privodim kraju. Nakon osnovne škole koju ću uvijek pamtiti po Koracima, završio sam Gimnaziju Franje Petrića (MIOC), a već u 5. osnovne vidio sam sebe u medicinskoj struci. To je bio moj životni plan. Nekada znam iživcirati svoju okolinu s tim životnim planovima 10-ak godina unaprijed, ali to je moja unutarnja sigurnost.  

Jako sam vezan za Zadar i svoju obitelj, pa kada sam tek otišao u  Zagreb, sve mi je bilo jako stresno. Posebno se sjećam, kada sam prvi put odlazio u Zagreb, opraštao sam se od svoje sobe kao da tko zna gdje idem i kao da se nikada više neću vratiti.
Kada dođeš na medicinu, ostaviš se svog dosadašnjeg načina života i počinješ novi, zahtjevniji. Nema puno odmora i treba jako puno raditi.  Za sada, kako stvari stoje, želim specijalizirati kardiologiju. Najviše vremena na fakultetu provodim na internoj kardiologiji i usto, najviše me zanima srce i krvožilni sustav. A danas su bolesti  srca i krvožilnog sustava raširene po cijelome svijetu.

U medicini se, na neki način moraš odreći svoga života, da bi kasnije mogao spasiti život nekom drugom. Ljudi mogu položiti sve ispite i biti najbolji liječnici, ali to ništa ne vrijedi ako nisu spremni na žrtvu.

Proslava Diplome s LiDraNa 99

Volim se prisjećati dana iz osnovne škole i novinarskog posla. Zapravo sam radeći kao mali novinar stekao poštovanje prema toj struci.

Na LiDraNu, radeći za Bilten bili smo društveno odgovorne osobe, jer smo tisućama ljudi prenosili događaje s LiDraNa. Bili smo jako odgovorni, nije se smjela potkrasti ni najmanja gramatička pogrješka. Kada danas vidim u novinskim naslovima gramatičke pogrješke, obije me hladan znoj.

U osnovnoj sam volio jezike, ali hrvatski mi je bio br. 1. Nedopustivo je i besmisleno ne znati svoj jezik i kulturu. Uvijek sam volio prirodne znanosti, zato sam se i odlučio za medicinu, ali nikada nisam obezvrijedio hrvatski jezik i svoju kulturu.  

Kao i Martina, volio sam pisati. Nikad ne ću zaboraviti sastavak Svakidašnji život Barta Simpsona. Za jedan sam sastavak o fairplayu dobio nogometnu loptu. Još i danas imam tu loptu u sobi. U životu je nisam udario nogom, nema niti jednu ogrebotinu. Ne znam za koga je čuvam, valjda za unuke. Još je uvijek zapakirana.

Poljupci zahvalnosti i poštovanja profesorici Slavici Kovač

Bilo je lijepo slušati Martinu i Matu i znati da koračamo već dobro utabanom stazom. Želimo im puno uspjeha u životu, a vama da sa smiješkom na licu i dalje čitate naše digitalne Korake.

                                                                                                    Gloria Tokić, 8.r.