Predanje osmišljava i ono što nije moguće osmisliti

Ići u školu u koju je išao tvoj stric i nije tako jednostavno, naročito ako je on danas ugledan čovjek.

Stric Boris ispred svojeg imena ima i ono don, a to znači da je svećenik. Trenutno je župnik u Škabrnji i Nadinu. I on je bio učenik naše škole od 1983. – 1988., a učiteljica mu je u četvrtom razredu, kada je iz Pridrage došao s obitelji u Zadar bila Jakica Škibola koja je potom otišla u mirovinu, pa se moj stric zna šaliti da nisu za to krivi oni, već godine.

U višim razredima razrednica mu je bila učiteljica prirode i biologije Ankica Ropuš, čiji sam učenik sada ja.

Sa svojim razredom i razrednicom Ankicom Ropuš u 5. r.

Od predmeta je najviše volio povijest i, kako kaže, prve fraze na latinskom jeziku naučio je upravo od profesorice povijesti Marije Bradvice. Volio je i zemljopis iako je učiteljica Elvira Ljubičić tada bila strah i trepet. Tjelesni je, kao i svaki mladić, obožavao.

S učiteljicom hrvatskog jezika Zdravkom Miletić

I danas je u vezi s nekim prijateljima iz osnovne škole, nekima je krstio djecu, a 2001. nakon trinaest godina od završetka osmog razreda, okupio se čitavi tadašnji 8.b.

Voli se prisjećati osnovne škole i dječjih nestašluka, vremena kada su dječaci na zidiću ispred škole prepisivali od djevojčica lektiru ili neki drugi domaći rad.

S osmijehom na licu priča kako je igrao nogomet za školu, a jednom kad su igrali s ekipom iz sadašnje škole Šime Budinića, podcijenili su protivničku ekipu koja je bila manja i niža rastom, misleći kako će ju s lakoćom savladati, no za pobjedu su se morali i te kako pomučiti.

Nogomet je igrao i za sjemenište

Sjeća se da je jednom u učionicu hrvatskoga jezika došla ondašnja milicija. Ispitivali su tko je pisao datum na ploči.Učenicima ništa nije bilo jasno. Na ploči je bio napisan datum 10. travnja određene godine iako tada nije bio taj datum. Kasnije je tek shvatio zašto je dolazila policija.

O svojem pozivu svećenika kaže: „Svaki duhovni poziv je specifičan. Moj je takav da se tek kasnije moglo primijetiti da je tu Bog 'upleo svoje ruke' u moj život. Kada sam to vrijeme odluke i odlaska u sjemenište za svećenika živio, nisam ni bio svjestan puta koji je preda mnom. Tek se kasnije moje zanimanje sve više vezalo uz probleme djece i mladih. U trenutku odlaska u sjemenište, ne mogu reći da je to bio motiv. Dok je sjeme još sjeme, pitanje je kakva će biljka iz njega niknuti.

S papom Ivanom Pavlom II u Rimu 1995.

Radost mi je biti svećenik. Zanimljivo, kad sam odlazio u sjemenište, nisam znao što me čeka, a danas sam zahvalan Bogu što sam se 'izborio' za svoje zvanje.“

Na pitanje kako se nosi sa celibatom odgovara: „ Za mene je teže pitanje kako se nositi s poslušnošću. Ponekad, kad treba učiniti nešto što ti netko kaže, a razlikuje se od tvojeg stava i mišljenja, a trebaš ga ostvariti – to je puno teže.

Kad bi čovjek uvijek pred očima imao 'celibat – celibat – celibat' postao bi mu to kamen spoticanja. Kad živiš svoj poziv kao život, a ne kao običan posao, onda ni celibat nije težak. Što će biti kasnije u životu, to nitko ne može reći, ali potpuno predanje svojem pozivu osmišljava i ono što drugima nije moguće osmisliti.“

Na Mladoj misi u crkvi sv. Šime u Zadru  13. travnja 1998.      

Često moj stric uspoređuje današnju mladež s onom iz doba svoje mladosti: „Danas su druga vremena i druge navike. Mi smo svi trenirali neki sport i bili smo više na ulici jer nije bila tako opasna kao danas. Kompjutora nije bilo, bar ne u tolikoj mjeri, pa nismo na to trošili vrijeme. Kad danas kažeš djeci da ti je zabava bila ulaziti u zgrade i s prijateljima se voziti dizalom gore-dolje, smiju ti se. A kako na Bilom brigu nije bilo stambenih zgrada, često sam s prijateljima odlazio na trešnje.“

A, budući da se moj stric bavi mladima poručuje im: „Mladi čovjek treba vjerovati svojoj obitelji – ocu i majci. I kad misle da su 'starci teška pilana' i sve im brane, to čine za njihovo dobro. I neka im je ova misao stalno pred očima Bože, ne molim te da me čuvaš od neprijatelja. Od njih se znam čuvati sam. Čuvaj me, Bože, od mojih 'prijatelja'.

Pojasnit ću. U jednoj mi komuni za odvikavanje od ovisnosti jedan mladić, govoreći o svojim prvim iskustvima s drogom, reče da mu je prvu špricu dao njegov prijatelj. Kad sam ga pitao da mi još jednom kaže tko mu je dao prvu špricu, on je bez razmišljanja ponovio: 'Moj prijatelj!? Kad sam ga ponovno pitao, ovaj put izmijenjenim tonom, shvatio je na što ciljam i odgovorio: 'E, onda sam mislio da mi je prijatelj, a sad vidim da to nije bio.' Eto, zašto moramo moliti Boga da nas čuva od prijatelja.

Objavio je moj stric i izbor iz pjesama Pokreni me da mogu pokrenuti u kojoj stoji posveta: Svakoj majci koja, u borama svoga lica, krije ljubav prema svojoj djeci. I tebi, moja Majko!

S majkom Marijom

A ljubav prema svojem pozivu i Bogu najljepše je izrazio svojim stihovima:

U tišini srca, radosti okupan

čistoćom duše pjesmu pjevam

tebi brate, prijatelju moj.

Bože moj.

…

Pjevao bih rukom svojom, olovka

odu bi svirala, ali ljepše

riječi – pjesme nema nego molitve

u tišini srca, radosti okupan.

                                                                                  Marko Pedić, 8.b