Pokušavam u stvari koje radim ugraditi dio sebe

Išli ste u OŠ Stanovi. Što Vam je ostalo u sjećanju iz tih osnovnoškolskih dana?

Jutarnja smjena! Tada je škola radila u tri smjene, jutarnja je počinjala u 7.20, a ja nisam baš neki ranoranilac. Ali, to je jedna od rijetkih manje lijepih uspomena, većinom sam uživala u školi. Imala sam prijatelje, učila nešto novo, iz razreda u razred nastava mi je postajala sve zanimljivija. Sjećam se i nastave u Domovinskom ratu, tamo negdje u trećem razredu. Jedno vrijeme nismo imali nastavu, čak se kratko nastava održavala i po našim stanovima. Tako je učiteljica dolazila i kod mene, držati nastavu ­za nas 5-6, nekako u pauzi između uzbuna.

Na pamet mi padaju svakakve sitnice: čekanje u redu za ulazak u školsku zgradu u nižim razredima (kako smo sami sebi bili „važni“), kad smo se preselili na drugi ulaz u višim razredima, velika gužva i korištenje jednog stubišta za penjanje, a drugog za silaženje (što smo pokušavali izbjeći koliko god smo mogli), dežuranje na porti, redari koji su morali biti u razredu za vrijeme velikog odmora… Sigurno se dosta toga promijenilo.

 Ivana u osnovnoj školi

Kakva ste bili učenica?

Treba pitati profesore, ali nadam se, dobra. Imala sam uvijek gomilu petica, jedino su ponekad tjelesni, ili češće, likovni „kvarili“ sliku – da ne bude dosadno! Učenje stvarno nije bilo nikakav problem, dosta sam pazila na nastavi i odmah učila, pa nije trebalo poslije dugo učiti niti ponavljati. Domaće su mi zadaće bile korisne, nisam ih preskakala niti se izvlačila, i one su mi pomagale da manje učim prije ispita. Nisam baš bila sretna kad je trebalo učiti stvari napamet, s onim godinama iz povijesti nikako „na zelenu granu“, ali ako je trebalo nešto logički povezati i izvući zaključak, tu nije bilo problema.

Koje ste predmete voljeli?

Matematika mi je bila glavni predmet, uživala sam jer je sve bilo tako logično i dosljedno. Išla sam i na natjecanja iz matematike, za koja je nekoliko nas pripremala prof. Vesna Goja. Sjećam se da smo često prije važnijih natjecanja imali „naprednu“ nastavu, dolazili smo u suprotnu smjenu vježbati matematiku, gotovo svaki dan. Ti su mi dolasci ponekad bili i naporni, stvarno se trebalo dosta potruditi i vježbati, a ja sam ponekad bila malo lijena . No danas mi je jasno da je dobro znanje matematike ogromna korist: nastavila sam se baviti matematikom u srednjoj školi, nisam imala problema na fakultetu ni s matematikom ni s drugim predmetima koji se na nju nadovezuju, a matematika uvijek dobro dođe i na poslu, ali i u svakodnevnom životu.

Ivana (druga s lijeva) u 6. razredu s razrednikom Matijom Benićem

Sviđali su mi se i drugi tehnički i prirodoslovni predmeti: fizika, kemija, biologija, tehnički… Nažalost, nisam službeno imala informatiku, ali sam mnoge sate provela u informatičkoj učionici kod prof. Stjepana Lozića. Pomagala sam sređivati računala, više se ni ne sjećam što smo sve radili, no meni je bilo jako zanimljivo vidjeti više od jednog računala „na hrpi“. Usput sam učila o računalima, a potrošila sam i određeno vrijeme na igrice. Tamo sam se također igrala s programiranjem jednog malog robota, bila i na natjecanju iz robotike, no nisam se previše ozbiljno bavila time.

Jezici su mi uvijek bili dragi predmeti, a posebno učenje gramatike. Nastava engleskog jezika je bila čista uživancija. Jako sam zahvalna prof. Alis Peričić-Fiala na izvrsnoj nastavi engleskog, jer danas engleski koristim svaki dan bez prevelike muke. Slično je i s hrvatskim – dok čitam neke tekstove, čudim se polupismenosti i zahvaljujem svojim profesorima hrvatskoga jezika što su se trudili dovesti me u red.

Prezentacija na konferenciji

Najdraži profesor.

Teško pitanje, jer većina ih je bila vrlo draga, svatko na svoj način, i sigurno ću nekog važnog zaboraviti. Ovako bez reda: bračni par Benić – moja pokojna učiteljica Zlata Benić, i razrednik u višim razredima prof. Matija Benić, krasni ljudi i krasni profesori. Profesori Vesna Goja, Alis Peričić-Fiala, Stjepan Lozić, Dragan Eškinja, Slavica Kovač, još jedan bračni par - profesori Marija i Vjekoslav Bradvica…  Veselim se sresti te ljude makar u prolazu, bili su i ostali jako dragi!

U osnovnoj ste školi bili odlična učenica. Jesu li Vas djeca prihvaćala, je li bilo zavisti, ruganja, ili su Vas molili za pomoć, prepisivanje i sl.?

Svaka generacija uvijek ima svoje „zlostavljače“. Postojalo je društvo dječaka koji su voljeli gnjaviti ostale, a posebno ako su mali, plave kose, nose naočale, sjede u prvoj klupi i imaju dobre ocjene .  Kad ih se sjetim… No, o njima više ne razmišljam, a pamtim one drage prijatelje. Nisam baš osjećala da je netko zavidan, mislim da sam pomagala i objašnjavala svašta kad god je zatrebalo, ali nisam pomagala na ispitima. Svim oblicima prepisivanja se jako protivim, a nekako sam i smotana za te vještine, pa od mene bude više prepisivačke štete nego koristi za vrijeme ispita.

 
U koju ste srednju školu išli?

Još sam odavno znala da ću se upisati u „MIOC“. Išla sam u Gimnaziju Franje Petrića, prirodoslovno-matematički smjer. To su bile divne četiri godine, uz zanimljivo društvo iz razreda, dobre profesore, učenje predmeta koji su me zanimali, posebno matematike. Malo ozbiljnije sam se bavila matematikom, čak sam uspjela osvojiti i prvo mjesto na Državnom natjecanju u prvom razredu, da se malo hvalim…

Danas ste pred doktoratom. U kojoj ste struci?

Završila sam Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu. Tu sam nekako odustala od matematike, a više se „bacila“ na računarstvo. Računala su mi uvijek bila jako zanimljiva, potakla su me moja starija braća i njihov interes za tehniku. Diplomirala sam računarstvo na FER-u, a kako sam bila dobar student, dobila sam ponudu ostati na svom fakultetu, raditi kao znanstveni novak / asistent, i upisati doktorski studij. Uvijek mi se sviđala ideja držanja nastave, kažu prijatelji da mi objašnjavanje dobro ide, pa mi je ovaj posao idealan jer podučavam i studente, a često držim radionice i tečajeve, npr. za profesore informatike u osnovnim i srednjim školama. Dodatno, bavim se istraživanjem koje povezuje učenje i računala – nije moglo bolje!

U National Air and Space Museum, Washington DC
 

Recite nam nešto o svom poslu? Gdje radite?

Radim na Zavodu za automatiku i računalno inženjerstvo, s jako dragim ljudima, od kolega do „šefa“ – mentora na doktoratu. Rad znanstvenog novaka ima dva dijela: nastavu i znanost. Sudjelujem u nastavi na računarskim predmetima na prvoj, trećoj, i petoj godini studija. Studentima držim vježbe, konzultacije, pripremam, „čuvam“ i ocjenjujem pismene ispite, vodim studentske seminare i projekte… Radim na predmetu koji je zajednički za nas i jedan fakultet u Švedskoj, pa predajem i na engleskom, stranim studentima. Studenata ima izvrsnih, dobrih i manje dobrih, trudim se biti pravedna (što manje dobrima vjerojatno ne odgovara J). Najviše me veseli vidjeti razliku između studenata prve, treće i pete godine, kako osim većeg znanja imaju i bolje poglede na rad i život općenito, a i puno su pristojniji . Često mi bivši studenti, koje bolje upoznam na višim godinama, postanu i dobri prijatelji.

Ivana vodi radionicu za profesore informatike osnovnih i srednjih škola

Što se tiče znanosti, „posao“ znanstvenog novaka je istraživanje na znanstvenim projektima i rad na doktoratu. Tijekom studija zainteresiralo me područje koje se bavi razvojem tehnologija za poboljšano učenje (e-learning, technology enhanced learning). Nakon diplome nastavila sam raditi na tome, pa ću, nadam se, na tome i doktorirati, za koju godinu. Pisanje doktorata zna biti zanimljivo i zabavno, ali treba imati jaku motivaciju. Morat ću malo poraditi na tome…

Često putujem, jer mi je za posao važno prezentiranje radova i razgovor s osobama koje se bave sličnim istraživanjem, kao i zajednički rad. Bila sam u  Brazilu, Jordanu, SAD-u, više puta u Švedskoj... Živjela sam šest mjeseci u Belgiji i mjesec dana u Njemačkoj. Zato treba učiti strane jezike! Na putovanjima sam doživjela puno toga zanimljivog, upoznala nove osobe i način života u drugim zemljama. Imam jako lijepa iskustva, no – kod kuće je najljepše!

U Belgiji, zemlji Štrumpfova

Imate li hobi?

Bavim se glazbom, sviram klavijature, gitaru i blokflautu. Veseli me pročitati dobru knjigu. U Belgiji sam se navikla na vožnju biciklom, pa pokušavam nastaviti po Zagrebu. Nažalost, previše slobodnog vremena trošim za računalom, na webu - „surfajući“. Zarazno je to, i krade vrijeme; trebalo bi se odviknuti od takvog hobija.

Koja je Vaša formula uspjeha?

Jao, nemam ja to! Ne mislim da sam nešto posebno uspješna. Samo pokušavam u stvari koje radim ugraditi dio sebe, a ne pristupati životu površno. To mi često ne uspije, ali trudim se. I zasad sve ispadne prilično dobro. Ne potpuno mojom zaslugom…

                                                                                                    Gloria Tokić, 8.r.