Uspomena na prve godine školovanja puna je svjetline i ugode

Osnovnu ste školu završili u Zadru. Recite nam nešto o tomu. Kakav je Zadar bio u to vrijeme?
U vrijeme kad sam pohađala OŠ Centar, Zadar je još bio u ruševinama. Sjećam se Široke ulice (Kalelarge), od današnje kavane Forum do trgovine Kozmo, posve srušene, sravnjene sa zemljom.

Mi djeca znali smo hodati po ostatcima zidova i zidića kao da hodamo po gredi na satu tjelesnog odgoja. A na starorimskom forumu sklizali smo se na prevrnutim kamenim stupovima i u igri skrivača skrivali se u starorimskim kamenicama.

Učiteljica vam je bila Marija Peričić, majka naše razrednice Alis Peričić-Fiala. Kakav je bio početak vašeg školovanja?
U školovanju svakog čovjeka prva je učiteljica najvažnija osoba. Ona daje intonaciju cijelom daljnjem školovanju.

Gospođa Marija Peričić načinila je divan uvod u moje školovanje. Uz nju je nama đacima bilo uvijek ugodno, lijepo, radosno. I naučili smo mnogo toga – i gradiva iz različitih predmeta, i lekcija iz lijepog ponašanja, a sve to na lagan i vedar način, uz pjesmu i igru, pa mi je uspomena na te prve godine školovanja puna svjetline i ugode.

                                                 U OŠ Centar s učiteljicom Marijom Peričić                             

Kako je počelo prijateljstvo s našom profesoricom Alis?

Alisini i moji roditelji poznavali su se, a budući da su naše dvije obitelji stanovale jedna blizu druge, Alis i ja smo se intenzivno družile. Sjećam se kako je ona s prijateljima iz svoje zgrade, uredila potkrovlje, gdje smo imali prostor za igru i kazališne predstave.

Nezaboravna su mi bila i dva dana koja sam provela u Alisinoj kući kad su mi roditelji otišli na put u Split. S radošću se sjećam i naših ljetnih dana provedenih na imanju njezine bake i njezina djeda u Arbanasima te naših odlazaka njezinoj drugoj baki u Sukošan.

Sjećate li se neke anegdote iz osnovne škole?

Sjećam se iznenadnog snijega u Zadru. Pustili su nas s nastave, a riva ispred škole ispunila se razdraganom djecom i učiteljima koji su se divili snježnom pokrivaču od čak jednog centimetra.

Jesu li učenici tada bili znatno drukčiji od nas?

Mislim da su učenici iz mojeg vremena i ovi današnji po mnogočemu slični. I dalje je većini njih u školi najdraže druženje, najviše vole odmor, jedva čekaju praznike, ali i s nestrpljenjem očekuju početak školske godine. Bit se nije promijenila, ali forma jest. Mi smo imali kute, a danas se u školi znaju vidjeti i modne revije.

                                Gospođa Marija Peričić načinila je divan uvod u moje školovanje

Kojim ste putem krenuli poslije osnovne škole?

Poslije osnovne škole upisala sam se u gimnaziju. Iako su mi dobro išli svi predmeti, od početka gimnazije znala sam da će moje usmjerenje biti društveno, pa sam u drugom razredu i odabrala društveni smjer. Budući da sam privatno učila talijanski i francuski, sve me je navodilo prema studiju jezika. Diplomirala sam francuski i španjolski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Po struci ste profesorica. Je li vam žao što ne radite u školi?

Iako obožavam rad s djecom, nije mi teško što već dugo ne radim u školi. Naime, moj mi posao omogućava da tijekom godine održim stotinjak predavanja i književnih radionica u školama diljem Hrvatske i hrvatske dijaspore.

Je li teško biti urednica Modre laste danas kad su svi oblici medija zavladali svijetom?

Nije lako biti glavna urednica u novinama, ali nije ni lako biti učiteljica, službenica na šalteru, trgovkinja, medicinska sestra, sutkinja, prodavačica na tržnici. Doista, kad detaljnije proučimo svako zanimanje, vidjet ćemo da nijedan posao nije lagan kako se čini u prvi mah. Ono što daje težinu određenom poslu jest količina odgovornosti koja se zahtijeva od onoga koji taj posao obavlja.

Biti glavni urednik u novinama je vrlo odgovoran posao: odgovoran na kratke i na duge pruge. Svaki urednik,osobito glavni urednik, mora biti svjestan da u rukama ima veliku moć i da mu je dužnost da je upotrijebi na dobrobit svojih čitatelja i svijeta općenito

                                           S prijateljicom iz djetinjstva prof. Alis Peričić-Fiala

Često ste u dodiru s djecom. Pišete i knjige za njih. Je li to znak da ste sačuvali dijete u sebi? Kako ste to uspjeli?
Neki će za osobe koje su sačuvale dijete u sebi reći da su djetinjaste i naivne, ali to su zapravo sretni ljudi jer u životu i u svijetu oko sebe najčešće vide  onu svijetlu, bolju stranu pa lakše svladaju i sve one grube neravnine, izbočine i okuke koje im se jave na životnom putu.

Ostati dijete je dar Božji, ali tu sposobnost možemo steći i druženjem s djecom – ali istinskim druženjem, u kojem se djeci posvećujemo bez zadrške, bez osjećaja da je druženje s njima samo intermezzo između naših „pravih“ i „ozbiljnih“ poslova.      

                                                                                          Gloria Tokić, 8.r.