Krenula sam maminim stopama

Pohađali ste OŠ Centar gdje je vaša majka Marija Peričić bila učiteljica. Kako je bilo ići u školu gdje je majka učiteljica?

Pohađati školu u kojoj je i roditelj učitelj, u moje je vrijeme bio dodatni teret jer sam uvijek trebala biti najbolja i najodgovornija. Nije bilo govora da bih se mami obraćala u školi kad god sam htjela, bili smo službeni u ophođenju. Nikad mi to nije smetalo jer sam bila pripremljena na takav odnos.

S majkom u šetnji

Čega se rado sjećate iz tog perioda školovanja?

Uvijek kada se sjetim svoje osnovne škole pomislim na ugodne i lijepe trenutke iz tog perioda. Sjećam se igranja igrica ispred škole u debeloj hladovini stabala koja i danas krase to dvorište i divnog morskog zraka s naše Rive. Sjetim se svih priredbi u školskoj dvorani i zgodica  iza pozornice koje me i danas nasmijavaju.

Ostala su mi i sjećanja na dežurstva kada smo bili glavne face u školi jer je trebalo prije velikog odmora pokucati na vrata svih učionica i upitati učitelje žele li kavu, a onda bismo važni prionuli postavljanju lončića s vodom na malo kuhalo u prostoriji gdje smo dežurali. Ostalo bi dovršile naše spremačice.

Majka Marija Peričić sa svojim učenicima

Tada smo na satovima domaćinstva kuhali i pekli kolače koje smo morali odnijeti u zbornicu da ih kušaju i ocijene učitelji. Na tim istim satovima dječaci su kao i djevojčice kuhali, prali suđe, prišivali dugmad, glačali i radili sve poslove vezane uz vođenje domaćinstva, ali su isto tako djevojčice učile poslove kao mijenjanje osigurača struje, popravljanje nekih aparata. Sjećam se koliko mi je muke zadavalo piljenje šperploče ili popravak glačala. Bilo je puno dogodovština, a ono što je važno, u sjećanju su ostala ona dobra i pozitivna.

Jesu li učenici i tada imali puno aktivnosti kao danas?

Nastavu smo imali i subotom, ali nama to nije smetalo. U školi je bilo dosta aktivnosti poput gimnastike, dramske i literarne družine, zbornog pjevanja, školske zadruge (vezenje), likovne radionice. Mislim da smo znali više uživati u tim aktivnostima nego današnji učenici koji, i kad izaberu aktivnost, ne pohađaju je. Nama je druženje donosilo radost. Naravno nije se gledalo toliko televizijski program, a nije bilo niti kompjutora da nas odvajaju od igre i druženja.

Ja sam pohađala glazbenu školu, gdje sam svirala glasovir, i učila njemački jezik privatno. U školi sam pjevala u školskom zboru i pohađala likovnu grupu.

U OŠ Centar

Kakav je bio odnos učenika i učitelja? Kao danas ili…?

Odnos učitelja i učenika bio je puno formalniji. Nije se bilo lako usuditi pitati učitelja neke stvari kao danas, niti protestirati ili negodovati . Učitelj je bio autoritet i u potpunosti mu se vjerovalo u svim odlukama koje je donosio. Roditelji su se jednako ponašali i pružali podršku učiteljima u odgoju i obrazovanju svoje djece.

Kako je tada izgledao Zadar?

Zadar se gradio, sjećam se Kalelarge kad se gradio novi dio. Poluotok je bio grad, a preko mosta ići, onda se smatralo, kao ići do Bilog briga danas. Kako sam uvijek stanovala na Kalelargi, naše mjesto svakodnevne igre bilo je Forum ili dvorište moje prijateljice Željke u blizini velike pijace. U Zadru sam provela divno djetinjstvo!

Kako je počelo vaše prijateljstvo s današnjom urednicom Modre Laste? Kakva je bila gđa Željka kao djevojčica?

Željka je bila učenica moje majke ali mi smo se i prije poznavale preko naših roditelja. Naše prijateljstvo je počelo u osnovnoj školi, kada me mama znala povesti u razred gdje sam naučila čitati i pisati i prije nego sam krenula u prvi razred. Uživala sam sjedeći u razredu osobito ako sam smjela sjesti pored Željke. Ona je bila nevjerojatno kreativna učenica, izvrsna iz svih predmeta, a pritom divno dijete. Bila je skromna i razigrana djevojčica. Satima smo se igrale igara koje je ona izmislila, a neke smo kasnije i našoj djeci pokazivale i igrale se s njima. Uvijek kad je Željka u blizini širi se radost i blagost, Nikad je nisam vidjela u ljutitu.

S prijateljicom od ranog djetinjstva Željkom Horvat-Vukelja

Kojim ste putem krenuli poslije osnovne škole?

Poslije osnovne škole krenula sam u gimnaziju Vladimira Nazora koja je tada bila i jedina opća gimnazija u Zadru. Postojala je i Pedagoška gimnazija (današnja gimnazija Jurja Barakovića. Nakon toga na studij u Zagreb pa nazad u Zadar. Studirala sam na Filozofskom fakultetu engleski i talijanski jezik.

Nekad učenica OŠ Centar, danas profesorica engleskog jezika u OŠ Stanovi, sljednici OŠ Centar. Jeste li kao djevojčica sanjali o tome?

Kao djevojčica željela sam znati puno jezika i biti liječnica, ali kad se sjetim igara kod kuće, sjetim se kako sam uvijek bila učiteljica, a moje lutke učenici. Vjerojatno sam išla maminim putem, a ne tatinim koji je bio pravnik. Nisam požalila niti pogriješila u svom izboru jer svoj posao volim i radujem se svakom danu u školi.

Biste li savjetovali svojim učenicima da odaberu poziv učitelja?

Svim učenicima savjetujem da odaberu zanimanje o kojem sanjaju u svojim intimnim razmišljanjima i neka se maksimalno potrude postići taj cilj jer je pravo zadovoljstvo raditi svoj posao s radošću i veseljem, unatoč svim poteškoćama koje treba svladavati. Učiteljski posao je divan i preporučujem ga svakome tko voli sebe darovati drugome. Upravo to rade učitelji. Oni šire svoje stečeno znanje, ali i svoju osobnost.

                                                                                     Gloria Tokić, 8.r.