Diže se južnjak, i razbija noćnu tišinu. Čujem i valove kako udaraju u stijene i zidove. Vjetar fijuče... Čini mi se, da s njegovim zavijanjem čujem ridanje i jaukanje, koje dolazi preko brda Treskavca i Veloga Vrha kod Jurandvora, gdje se rastužila i gorko rasplakala sv. Lucija, što se morala rastati od svoje drage ploče, koja svijetu kazuje, da je njezin dobrotvor, onaj .,dobri i sveti" kralj Zvonimir, koga „nevjerni Hrvati“ ubiše, a sad i njoj jedan Hrvat odnese njezin dragi kamik! I meni bude žao sv. Lucije, pa zaplačem i ja s njom i sa svima pobožnim jurandvorskim ženama, koje se jučer čuđahu, što njihova sv. Lucija i ne htjede da kazni one, koji njezinu crkvicu, ne bojeći se ni strašne kletve na ploči, zaštićeni žandarskim bajunetama, plijene! Sv. Lucija plače...

S njom plačem i ja. Oh, kako mi je nekad, kad sam bio nerazborito ludo dijete, bila strašna i mrska ta svetica, koja mi se u navečje svoga godovnoga iz vatrene bundevske lubanje strašnim zubima grozila, da će mi spaliti prste, ako ne budem dobar, a kako mi je poslije od kad sam prvi put stupio u njezinu jadnu jurandvorsku kapelicu, u kojoj je sačuvala našu „zlatnu ploču“ hrvatskoga jezika, postala blaga i draga! Zato i sad dijelim njezinu tugu, pa je mirim. Tješim je kao majku, koja se mora rastati od svoga bolesnoga jedinčeta, ako hoće, da mu se zdravlje vrati i život očuva. Velim joj, neka ne plače, jer njezina ploča odlazi u svoj rod, koji je u boljim i povoljnijim prilikama, koji će nad njezinom pločom lebdjeti s jednakom ljubavlju s kojom i ona i koji će taj naš dragi kamen čuvati, dok bude koljena Hrvata, koji nisu onako divlji i bijesni, kako su bili oni, koji su „kako psi na vuke lajući“ nasrnuli i ubili njezina kraljevskoga dobrotvora.

Stjepan Ivšić, Jutarnji list, 1934.