Svjetlost na putu

Sveta Lucija je rođena u 4. stoljeću na Siciliji u imućnoj obitelji.

Dok je još bila djevojčica, otac joj je umro, a i majka joj se teško razboljela. Velik dio imetka potrošile su na liječnike, ali joj nitko nije mogao pomoći. Bolest nije prestajala. Molila se za svoju majku i vjera joj je pomogla.

U velikoj radosti zbog majčina ozdravljenja, Lucija je odlučila svoju baštinu razdijeliti siromasima, da zauvijek ostane samo Isusova.

Majka ju je svjetovala da imetak oporučno razdijeli siromasima, ali joj je Lucija odgovorila: Tako bih siromasima dala svoje imanje samo zato što ga ne mogu ponijeti sa sobom u vječnost. Uostalom, kad nam na putu treba svjetlost, svjetiljku nosimo pred sobom, a ne za leđima. Tako i naša dobra djela trebaju svijetliti pred nama dok putujemo u vječnost.

Što je naumila, to je i učinila.

Po legendi jedan je mladić bio očaran ljepotom Lucijinih očiju. Lucija je tada sama sebi iskopala oči, da ih pošalje nasrtljivom mladiću. Mladi poganin je bio toliko ganut Lucijinom gestom da je i sam postao kršćaninom i svjedokom vjere koju je Lucija djelom pokazala.

Lucija je zaštitnica ratara, slijepaca (tjelesnih i duhovnih), lađara, staklara, krojača, pisara i vratara. Zazivaju je djevojke koje se žele popraviti. Njezin zagovor osjećaju oni koji boluju od krvarenja, od bolesti vrata i zaraze. Njezino ime u prijevodu s latinskoga znači svjetlost, prosvjetljenost pa se tumači da ona  naviješta veliko svjetlo božićne noći.

                                                                               Petra Vidaić, 7.b