2010-10-25 18:26:00

U SPOMEN – Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. – Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.)

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

       

Poznata hrvatska pjesnikinja Vesna Parun umrla je jutros u Specijalnoj bolnici u Stubičkim Toplicama u 88. godini. Objavila je više od 60 knjiga poezije i proze. Stvarala je dulje od 50 godina, a za svoja je djela dobila brojne nagrade i priznanja.

 

PRIJATELJSKA ŽALOST

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

 

BILA SAM DJEČAK

U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

 

USHIT

Tvoje su oči za me
lisnata topla streha.
Našla sam biser-kamen
u školjci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.

 

                                                           Lea Jurin, 8.b


Osnovna škola Stanovi Zadar