2011-11-04 17:01:51

Pjesnik koji je pretvarao u poeziju sve što je dotakao

Na današnji dan 1905. godine u Rastušju, koje je opjevao u mnogim pjesmama, rodio se Dragutin Tadijanović, klasik hrvatskog pjesništva.

Njegove su pjesme osebujna ugođaja, slobodna stiha, dojmljive u svojoj sažetosti. Donosimo neke, a možete ih poslušati i u pjesnikovoj interpretaciji.

Pjesme je počeo pisati vrlo rano. Njegova prva pjesma nosi naslov Tužna jesen. Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki. Opredijelio se za intimne i zavičajne teme.

U mnogim pjesmama piše o izgubljenom djetinjstvu. U njegovoj se lirici može osjetiti osamljenost i otuđenost, čežnja za izgubljenim svijetom, rodnim krajem Rastušjem.

LUTANJE

Samotan lutam večernjim ulicama,

Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:

Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,

Al nigdje nema tebe... Tebe nema.


Pjesma o dunji i ptici

 

Zrela, žuta, mirisava dunja
na stablu visoku
neotrgnuta ostala
jesenas.
I uvenula.

Sa stabla mirisne dunje
ptica
odletjela.
Odletjela preko voćnjaka
u šumu duboku; u šumu gustu, pustu.

Ni dunje ni ptice
nema.
Nema
ni ptice ni dunje.

 

 

Nebo


Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Pogledaj, u dnu neba stalno pase
Stado ovaca u bijelim runima.
Gdje mi je pastir?

Rumeno cvijeće cvate
U mirisu,
Do neba.

U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.
Osnovna škola Stanovi Zadar