Osnovna škola Stanovi Zadar

Tako velik, a tako jednostavan i drag

Vedrana sam upoznala na Školi medijske kulture u Trakošćanu 2001. Uvijek se ljubazno javljao u prolazu. To je bila moja prva slika o njemu.

Tada sam s Verom Robić-Škarica dogovarala da u travnju 2002. organiziramo filmsku radionicu za moje učenike. Poslat ću ti Vedrana, kratko je rekla. A, on zna raditi s djecom? zapitala sam. Vera se samo nasmiješila.

U travnju, nakon završene radionice, shvatila sam što je značio njezin smiješak. Vedran, ne samo da je znao raditi s djecom, on je bio rođeni metodičar. Učila sam od njega zajedno s djecom s takvom lakoćom. Petra, Mario, Maja, Andrijana, Jelena, Marino i Antonija bili su oduševljeni i filmom i Vedranom. Snimili smo tada naš prvi dokumentrac Barkajol.

Kada sam ga nakon revije u Pagu nazvala i sva sretan saopćila da smo dobili drugu nagradu, nasmijao se i rekao da su nagrade dobre, ali da je puno važnije da se ekipa na snimanju zabavljala i učila. Eto, takav je bio Vedran!

U našu je školu došao ponovno u veljači 2005. kad smo snimali prvi igrani film Pobjeda. Ovaj je put bila druga ekipa malih filmaša. Prije Vedranovog dolaska, napravili smo ambiciozan plan ne razmišljajući o vremenskim neprilikama: radnja će se filma odvijati na Poluotoku, na Đigi, na hipodromu. No, zahvaljujući Vedranu, koji je sve naše zahtjeve za što boljim kadrovima podnio sa smiješkom, snimili smo krasan film.

Naša se suradnja nastavila pa smo za Modru lastu pisali Malu školu igranog filma u 9 nastavaka. Mnogi mi učitelji kažu da je koriste za nastavu medijske kulture. Dogovarali smo se, sad već kao prijatelji, kako ćemo Malu školu proširiti i objaviti knjigu-priručnik za djecu. Vedran je uz brojne obveze, pisao nastavak za nastavkom, no bolest je bila brža. Vedran me je naučio da sve dođe u svoje vrijeme. Možda i naša knjiga jednoga dana zaživi. 

A, Vedran, on će uvijek živjeti kroz svoje filmove, fotografije, ali i kroz sitnice koje život znače, a nesebično ih je dijelio svima.